Kada zamiriše sveže pečen hleb, teško je ostati ravnodušan. Posebno kada taj miris podseća na bakinu kuhinju, stara ognjišta i vojvođansku ravnicu koja miriše na zrelo žito.

U Vojvodini se vekovima dobro znalo šta na stolu garantuje sitost cele kuće. Bio je to hleb karakterističnog izgleda i ukusa – čuvena cipovka.

Prepoznatljiva po hrskavoj, karamelizovanoj korici i mekoj sredini, cipovka je nekada bila mnogo više od običnog hleba. Mesila se u domaćinstvima širom Vojvodine, a zbog načina na koji se testo tokom pečenja otvaralo dobila je i simpatičan narodni nadimak – „hleb koji se smeje na mesec“.

Zašto se cipovka „smeje“?

Naziv je povezan sa karakterističnim načinom zasecanja testa.

Pre nego što bi domaćica ubacila oblikovano testo u vrelu peć, zasekla bi ga sa strane. Tokom pečenja hleb bi se otvorio upravo na tom mestu, stvarajući oblik koji je podsećao na osmeh.

Cipovka se na ovim prostorima priprema više vekova. Najraniji pisani tragovi vezuju se za 18. vek, dok se u literaturi zvanično pominje i 1894. godine u knjizi „Istorija Novog Sada“.

Nekada su je mesile domaćice na salašima, a sveže vekne potom su se nosile na pijace u Novom Sadu i Pančevu. Vremenom su tradiciju preuzele i pekarske zanatlije.

Hleb koji je morao da traje danima

Jedna od najvažnijih osobina cipovke bila je njena trajnost.

U vremenima kada se nije mesilo svakog dana, hleb je morao da potraje. Domaćice su ga pripremale u većim količinama, posebno u domaćinstvima u kojima se teško radilo od jutra do mraka.

Tradicionalne vekne mogle su da budu veoma velike – od nekoliko kilograma, pa sve do ogromnih cipovki od oko 12 kilograma.

Ovaj hleb bio je zajednički deo gastronomske tradicije različitih naroda koji žive u Vojvodini. Pripremali su ga Srbi, Mađari, Bunjevci, Hrvati i drugi stanovnici pokrajine, a cipovka je vremenom postala deo različitih običaja i svečanosti.

Zbog svog istorijskog i kulturnog značaja, 2016. godine uvrštena je u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije.

Zašto je danas sve ređe viđamo?

Prava cipovka tradicionalno se pekla u velikim zidanim pećima, poznatim kao „turske peći“. Ložile su se drvetom, kukuruzovinom i šapurikama, a testo se stavljalo direktno na vrele cigle.

Takav način pečenja danas je teško pronaći.

Savremeno pekarstvo donelo je bržu proizvodnju i drugačije tehnike pripreme, dok tradicionalna cipovka zahteva ručni rad i strpljenje. Zbog toga se danas po starim pravilima pravi mnogo ređe nego nekada.

Ipak, ovaj vojvođanski specijalitet može da se napravi i u običnoj kućnoj rerni.

Recept za domaću cipovku

Sastojci

  • 500 g mekog pšeničnog brašna, tip 500
  • 2,5 dl mlake vode
  • 10–20 g svežeg kvasca
  • 1 kašičica soli
  • 1 kašičica svinjske masti

Priprema

  1. U mlakoj vodi razmutite svež kvasac, pa dodajte kašičicu soli i jednu kašiku brašna. Ostavite oko 10 minuta da kvasac počne da radi.

  2. Dodajte mast, a zatim postepeno umešajte ostatak brašna. Testo mesite rukama, dobro ga „prevrćući“. Trebalo bi da postane glatko i elastično.

  3. Pokrijte posudu čistom krpom i ostavite testo da odmori oko 15 minuta na sobnoj temperaturi.

  4. Nakon toga testo ponovo premesite i oblikujte u glatku kuglu. Stavite ga u dobro podmazan pleh.

  5. Ostavite testo da narasta još oko sat vremena.

  6. Rernu zagrejte na najvišu temperaturu. Neposredno pre pečenja oštrim nožem zasecite testo sa strane, a ne po sredini. Upravo taj rez tokom pečenja daje cipovki njen karakterističan „osmeh“.

  7. Pecite oko 20 minuta, odnosno dok ne dobije lepu zlatnosmeđu koricu.

  8. Kada izvadite hleb iz rerne, koricu možete lagano premazati ili poprskati sa malo hladne vode. Ostavite da se prohladi pre sečenja.

Kada se hleb dovoljno ohladi, isecite ga i poslužite. Hrskava korica, mekana sredina i miris sveže pečenog hleba dovoljni su da se shvati zašto je cipovka generacijama bila mnogo više od obične vekne.